Zdravko Radić

četvrtak, 09.02.2012.

Nije nam palo na pamet...

Događaj se dogodio prije nekoliko godina, no nikako ne mogu reći da se nešto promijenilo.

Moja mati rođena je 1931. godine, te je spletom nesretnih okolnosti oglušila 1937., što znači sa svojih šest godina života. Oglušila je od poslijedica meningitisa.

Naravno shodno tome pohađala je osnovnu i srednju školu za gluhu djecu, zaposlila se, udala, rodila mene i brata, te kao i svaki čovijek dočekala svoju mirovinu.

Vjerojatno vas čudi zašto blog počinjem tom pričom, no vrlo brzo shvatiti će te moje ogorčenje i razlog.

Kako smo se brat i ja poženili, zasnovali obitelj, želja nam je bila da sa majkom češće razmjenjujemo obavijesti, da joj omogučimo da nam se javi, a ne daj bože da nas pozove u pomoć ako to bude potrebno.
Odlučili smo nabaviti majci fax, kojim se ona služi otprilika petnaestak godina. Napominjem da je to bila akcija preko Saveza gluhih RH, gdje su se uređaji dobivali nešto jeftinije.
Lijepo zar ne?

Slična akcija odvija se i sada u suradnji Ministarstva zdravstva i već spomenutog saveza, pa smo odlučili promijeniti fax aparat.

Ministarstvo zdravstva je odredilo da svi kojima fax treba kao (invalidsko) pomagalo moraju otići i dokazati svoju potrebu, odnosno gluhoču. Ništa jako čudno, no pomalo smiješno, jer savez gluhih ima popis svojih članova. No dobro!

Tim povodom moja gluha mati i ja krenusmo u audiološki centar na Šalati u dogovoreni termin.

Čim smo predali papire, sjeli u čekaonicu, osiječao sam da tu nešto ne štima. AUDIOLOGIJA!!!, zvonilo mi je u ušima. Pprimijenjena znanost koja proučava sluh, ravnotežu i njihove poremećaje... Tu dolaze ljudi sa oštećenim sluhom (nagluhi, gluhi ljudi). Kako ti ljudi znaju kada i tko ih zove, naime ne postoji nikakav vizualni panel gdje bi bilo pisano ime ili samo broj koji bi trebali dobiti i tako pratiti red.

Strašno me zanimalo kako to ide, kad eto ti. Sestra uredno izlazi van sa pripremljenim papirima i počne prozivati ljude. Vjerujte stidio sam se što čujem, no to je tek početak katastrofe.

Odveo sam majku u drugu čekaonu koja isto tako nije imala ništa što bi pomoglo ljudima sa oštećenim sluhom. Par starijih osoba je stajalo blizu vrata da budu tu kad se vrata otvore i tako načuju dali su pozvani,
no desilo se nešto strašno. Iza zatvorenih vrata žena vrišti, zove pacijenta koji ne čuje i jednostavno ne zna o čemu se radi. Nakon nekog vremena uzrujana sestra izlazi van i zove već spomenutog pacijenta.

Ostao sam bez riječi, no od gorega ima i gore!

Nakon nekakvih sat vremena pozvali su mi majku na audiometriju u tihu komoru. Poučen iskustvom tehničarku sam upitao da li ja mogu ući sa majkom i pomoći u komunikaciji obzirom da je ona totalno gluha. Odgovorila mi je da se ne brinem da ona to jako dobro zna i da nema potrebe da ja ulazim što mi je dalo nadu. Nedugo zatim čujem ja kako tehničarka urla: "Čujete li ovo..., a ovoooo, to je najjače...". Urla ona, a ja u zemlju propadam. Ne zato što se stidim svoje gluhe majke, nego se stidim neukosti i neukusnosti djelatnika.
Kad je mama izašla pitao sam je što se dešavalo, na što mi je ona odgovorila, ništa, nemam pojma. Sestra je micala ramenima i širila ruke, a ja njoj isto tako.
Zamislite da slijepu osobu posjednete u stolac za provjeru vida, te mahnito mašete onim štapom i čudite se kako čovijek ništa ne vidi.

Znam da vam to zvuči nekako Kishonovski, doista, da nije tragično bilo bi smiješno.

Slijedi još nekih sat vremena čekanja, opet poziv sestre koja je uredno izašla van, zabila glavu u papire i prozivala. Nije bilo šanse niti da joj se sa usana pročita koga je prozvala.
Uđemo nas dvoje u ambulantu, pred doktoricom svi nalazi, stari i novi, pregleda ona sve to i kaže mi značajno:
"Znate vaša majka je gluha".
To je bilo dosta. "Znam draga gospođo, moja je majka gluha već sedamdesetak (U to vrijeme. Sada ima 80) godina i jako sam svijestan toga".
Ona meni odgovara: "Pa to vam je za fax"
"Znam gospođo, moja majka koristi fax već petnaest godina"
Opet ona: "Aha, ona se s tim zna služiti..."
Totalna katastrofa i nazad u čekaonicu. Opet prolazi sat kad neko iz dna mračna hodnika nešto nerazumno promrlja, a ja iako jako dobro čujem nisam razabrao da to netko zove moju majku. Gospođa nas je dočekala sa: "Znate, nemam vremena, dva puta sam išla po vas...". Jasno vam je da je moja mati da je bila sama mogla i prenočiti tamo i nište ne obaviti.

Neki papiri su opet napisani pa smo poslani opet u čekaonicu na nekih pola sata. Ja sam već vidno bio uzrujan, kad nam priđe sestra i pita dali se mi prezivamo... nije bitno kako, na što sam ja odgovorio ne i dodao: "Znate organizacija vam je totalno trula, nije mi jasno kako možete raditi sa ljudima oštećena sluha a nemate nekakav display na kojem bi ljudi mogli pratiti što se događa u tim čekaonicama, a ni vi sada ne bi pitali nas da li smo oni koji nismo"
Zamisli se ženska i odgovori kao iz topa: "Da, nije nam palo na pamet..."

Svoje osjećaje ne mogu opisati. Htio sam to dati u novine, ali sam se odlučio za ovaj blog. Štovana gospodo novinari. Ako pročitate ovo, otiđite i uvjerite se sami. Volio bi da to nije naša stvarnost, da me demantirate, ali to je ipak naša stvarnost.

Tko se nad ovim treba zamisliti. Kakvo smo to mi društvo i o kakvoj ljubavi mi to pričamo. Podbacile su sve naše institucije, od crkve preko naših ministarstava, školstva i nas, potencijalnih susjeda gluhih ljudi.

Ne zaboravite, oni žive tu, u vašem susjedstvu, svugdje oko nas.

Zdravko Radić

	veljača, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29

Travanj 2012 (2)
Veljača 2012 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv