Zdravko Radić

subota, 07.04.2012.

Uskršnja čestitka na znakovnom jeziku

Dragi moji, ako video ne radi otvorite link.

Čestitka

srijeda, 04.04.2012.

Licemjerje

Neki dan sjedim u kafiću, pijuckam svoju jutarnju kavicu, a na stolu do mene sjede dva gospodina "poduzetnika" i naravno raspravljaju o gospodarskoj situaciji u zemlji.

Tu gospodu inače često viđam po svim lokalnim kafićima i gotovo uvijek pričaju o istoj temi, kao da se hrane (doručak, ručak i večera).

Malo sam se zamislio i naravno da sam sam sam sebi bio blesav. Naime nije mi jasno kako to da netko tko ima tvrtku može cijeli dan lamentirati kako mu je loše, kako nema novaca, kako je za to država kriva, a u isto to vrijeme troši novac u birtiji. Isti onaj novac koji nema. Kako netko tko ima tvrtku sebi može priuštiti da nije u tvrtki, da ne zna što se dešava tokom dana. Ja ne mogu, ne znam, možda mi nešto fali, ali stvarno nisam u stanju zarađivati novac po kafićima.
Naravno ne moram vam reći da je mobitel zazvonio barem 20 puta, da je razgovor bio po principu lako ćemo, a nakon nekih je bilo i komentara po principu "Ma znaš zove me onaj da mu napravim ono kao da je meni lako, pa vidiš da nemam vremena..."

Za jednog od ove dvojce znam da ima troje zaposlenih i da je plaća koju daje 1.500,00 do 2.200,00 kuna. Taj podatak ne bi bio bitan da se nije povela priča o zaposlenicima koji su lijeni, samo bi se odmarali, i izrabljivali "previše zaposlenog direktora". I na kraju jedna rečenica me totalno bacila u bed. "...gle, ali ja njima moram dati plaču..."

Kada će konačno takvi bešćutni ljudi shvatiti da se plaća ne daje, nego je ona zarađena. Kada ćemo svi skupa shvatiti da novac treba zaraditi radom, a da odgovorne osobe nemaju privilegiju voditi neku tvrtku, nego obavezu i brigu za sve zaposlenike. Kada će ovo društvo konačno poduzeti korake i početi kažnjavati nemar vlasnika i direktorčića privatnih firmi koji firmu imaju samo zato da bi im na vizitkama pisalo direktor, a od škole nerijetko imaju veliki odmor.

Kada sam otišao svojim poslom, obavio ono što trebam, pokušao zaraditi plaću za taj dan vraćao sam se kući oko 19:30, te prolazeći pored terase spomenutog lokala moja dva "prijatelja" su bili za stolom i zadovoljno zavaljeni u svoje već istrošene stolce ispijali po tko zna koje piće, za koje "nemaju novaca jer je država u k...".

Inače iz kafića sam otišao u 8:45.

Zdravi mi bili, i zamislimo se o ovom sindromu nezadovoljstva. Prisjetimo se koliko takvih ljudi drže sudbine mnogih obitelji. Jer po njima svi bi trebali biti sretni što rade podcijenjeno (ima ih puno na burzi koji čekaju posao po takvim uvjetima), žalosno.

Dragi moji, na kratko zaboravite na probleme, mislite na obitelj, pripremite se za Uskrs, koji Vam od srca čestitam.

četvrtak, 16.02.2012.

Koncesija...

Blago meni što me hrane.

Kako stanujem na Kajzerici u Zagrebu, danas ujutro krenuh pješice prema Remetinečkoj cesti i nemalo se iznenadih. Pogledajte sami:







Eto, na svu sreću išao sam pješice, no da nisam evo ti čuda. Nema prolaza. Sada samo čekam da sutra osvane naplatna kučica sa namrgođenim blagajnikom jer je na tom raskršću stvarno gužva. Da nije žalosno bilo bi smiješno.

O ovome stalno pričam. Koliko nam treba da budemo prkosni, nepromišljeni i koliko nam treba da nas ne vole. Eto spomenuti vlasnici kuće koja je tamo, samovoljno su privatizirali cestu koja tu stoji decenijima. Možda je to nekada i bilo njihovo zemljište, no kako znamo ako se napravi cesta, put ili nešto slično ostajemo bez tog komada zemljišta.
Ne tvrdim da je to pravedno, no tako je, i ne samo kod nas nego svugdje u svijetu.

Pretpostavljam da ti ljudi tako shvaćaju demokraciju. Jadna nam majka s takvim demokratima i takovim shvaćanjem. Uopće mi nije važno što su oni to napravili, koliko mi je stvarno važno kako će njihova djeca, unuci... to doživjeti. Da li ih tako odgajaju. To su bezobzirni paraziti društva, sebični, nedokazani.

Zamislite kako bi to bilo kada bi u mojoj Dalmaciji, u manjim mjestima, recimo Vodice, Pirovac, Murter, Tisno... gdje kada su se radile ceste svatko je dao komad zemlje da bi cesta prošla i recimo da se sada netko sjetili kako je to ipak njihovo i naravno počne naplaćivati putarinu.

Sjedi baba ili did na katrigi i ubire lovu, a ti mu vraga mo'š. i tako isprid svakog dvora.

Grozno zar ne?

Inače Kajzerica je geografsko središte Zagreba. Od toga raskršća do trga Bana Jelačića tramvajem je potrebno nekih 20 minuta. Arena je na nekih 5 minuta, kao i Velesajam.

Ha ništa. Moja poruka je:
Osvrnimo se oko sebe, pogledajmo s kim živimo. Pa red je pobogu da postanemo osjetljivi i na druge, a ne samo na sebe. Ne navlačimo bijes na sebe. Skupljajmo prijatelje umjesto neprijatelja...

Zdravi mi bili do slijedećeg puta.

Zdravko Radić

srijeda, 15.02.2012.

Osvrt

Najprije zahvaljujem svima koji su komentirali blog Nedjeljom u 2 i jednostavno me potakli da napišem još nešto.

Blog je bio komentar na emisiju u kojoj je ministar Predrag Matić dao osvrt o stanju i zasigurno prekobrojnost sudionika u domovinskom ratu. Vjerujem da svi slažu kako je brojka od 500.000 stvarno nerealna. Pa ljudi moji nas ima samo 4.000.000, a u toku rata masu ih je branilo Beč, Munchen... i tako redom gdje je kako znamo bjesnio rat. Da nas je bilo 500.000 digli bi Oktobarsku revoluciju.

Ono što su činjenice:
- Ministar je bio sudionik Domovinskog rata.
- Stradao je u ratu.
- Intelektualac je.
- Spreman je uvesti promjene i vratiti svjetlo na obraze branitelja.

Naravno ja ne znam sve, niti sam proučavao povijest ministra, a ono što ne znam nisam mogao ni napisati, stoga molim sve one koji nešto znaju neka to napišu. Kako sam ja doživio ministra napisao sam.

I na kraju zar je stvarno tako lako uprljati nečiji obraz. Samo uprijeti prstom i pljuvati, skrivati se iza nečega što ne stoji. Zar nije lijepo pohvaliti dobro. Dobru namjeru. Pomoći pri tome, pa možda i ne pomoći, ali sasvim sigurno ne odmagati zbog nekog jala ili nekih drugih ružnih pobuda.

Još jednom. Ako znate neku drugu istinu napišite je. Ne sramite se istine. Sramiti se trebaju oni o kojima pišete.

Zdravko Radić

ponedjeljak, 13.02.2012.

Nedjeljom u 2 12.2.2012

Gledao sam svoju omiljenu emisiju i nakon nje sam bio stvarno razdragan, zadovoljan i ponosan.

Ministar branitelja gospodin Predrag Matić - Fred bio je gost emisije te je u jednosatnom gostovanju održao par lekcija svekolikom pučanstvu.

Lekcija 1
Pristojnost, pripremljenost, argumentirano iznošenje činjenica, skromnost.

Lekcija 2
Pokazao je kako u našoj državi nema više mjesta lažima i na koji način se laži mogu razotkriti. Čudna je igra brojki u sprezi sa kalendarom 1991-2012.

Lekcija 3
Osjetljivost i odlučnost u provođenju programa.

Lekcija 4
Čovjek pripada populaciji. Bio je branitelj.

Da na žalost sve se vrti oko lažiranja statusa branitelja. Obzirom da sam i sam branitelj-dragovoljac od 1991 nije mi jasno tko se to protivi objavi registra branitelja. Naime smatram da bi svakom pravom branitelju bila čast da se zna da je stao na branik domovine. Zar je sramota braniti svoje. Pa nismo bili okupatori, nismo mi htjeli tuđi teritorij.
Nekako mi se stalno po glavi vrte riječi "Nemojmo obezvređivati domovinski rat...". Ako je to tako čega se mi to moramo stidjeti.
Da, nažalost imamo jako puno "branitelja" koji bi se trebali stidjeti svega onoga što nisu napravili, a pričaju da jesu. Stidjeti se svog ratnog puta na kojem nisu bili, a mnogi čak ni na karti ne znaju pokazati mjesta gdje su "ratovali".

Ispričati ću vam priču koja mi se dogodila kada je moj mlađi sin krenuo u 2. razred osnovne škole.
Napominjem da smo živjeli u lijepom stanu, supruga i ja smo pristojno zarađivali i ništa nam nije nedostajalo. Suprugini roditelji imali su prekrasnu kuću i u njoj su živjeli, a mi smo vrlo često odlazili k njima.
No, vratimo se priči.
Jedan dan vrati se moje dijete doma i onako zabrinuto, ozbiljno me pita.
"Tata, da li si ti stvarno bio u ratu?"
Malo sam se začudio, zastao i odgovorio da jesam, nakon čega je uslijedilo novo pitanje.
"Tata, a odakle nama auto?"
Mom čuđenju nije bilo kraja, pa sam mu odgovorio da smo ga kupili. Ono što me je začudilo je to da smo on i ja zajedno išli kupiti automobil i on ga je izabrao. Uslijedilo je i novo pitanje.
"Zašto mi nemamo kuću na moru?"
Rekao sam da nemamo, no da imamo zemlju i da ako budemo imali novaca moći ćemo sagraditi nešto.
Ništa mi od toga nije bilo jasno pa sam ga zapitao zašto me sve to pita, i tada mi je objasnio.
"Znaš tata, tata od jednog mog prijatelja je bio u ratu i on ti je dobio stan, kuću na moru, kupio jeftino auto i sada su ti oni jako bogati. Imaju dva stana i u jednom žive, a drugi iznajmljuju. Kako to da ti nisi ništa dobio. Možda nisi bio hrabar kao taj tata"
Objasnio sam mu kako stvari stoje i složili smo se da nama ništa ne nedostaje i da lijepo živimo.
Mom sinu tada nije bilo jasno koliko je bio u pravu.
Da doista nisam bio toliko hrabar. Nisam bio hrabar prevariti državu za koju sam se borio i zbog koje sam se vratio i uzeo pušku. Nisam bio hrabar uzeti ono što nije moje. Nisam bio hrabar uzeti od onoga koji ništa nije imao ili je u ratu izgubio sve. Nisam bio hrabar stati pred invalidsku komisiju i tražio invalidnost koju nemam. Nisam bio hrabar pričati ratne priče u kojima nisam bio.
Bio sam hrabar priznati da sam se plašio svakog dana i da sam molio dragoga Boga da me vrati mojoj djeci. Bio sam hrabar pomoći suborcima, štiteći mladiće koji su tek počeli živjeti. Bio sam hrabar pomoći starcima i djeci. Bio sam hrabar gledajući strahote koje su se dešavale.
Zahvaljujući tome ne treba mi hrabrost da ujutro stanem pred ogledalo i obrijem se.
Pošao sam u rat da svoj život dam u ruke dragom Bogu u zamjenu za jedan mladi život iza kojeg ništa neće ostati osim bola i tuge. Iza mene su bila dva sina. Dva života. Dva Hrvata.

Ispričavam se svim majkama koje su izgubile svoje sinove i kćeri. Darovale mladost svoje djece. Rodile heroje i našu državu. Hvala Vam!

Vjerujem da je gospodin ministar ministar takvih branitelja. Hvala Vam ministre. Ipak ima pravde.

Ako niste pogledali, pogledajte.

Zdravko Radić

četvrtak, 09.02.2012.

Nije nam palo na pamet...

Događaj se dogodio prije nekoliko godina, no nikako ne mogu reći da se nešto promijenilo.

Moja mati rođena je 1931. godine, te je spletom nesretnih okolnosti oglušila 1937., što znači sa svojih šest godina života. Oglušila je od poslijedica meningitisa.

Naravno shodno tome pohađala je osnovnu i srednju školu za gluhu djecu, zaposlila se, udala, rodila mene i brata, te kao i svaki čovijek dočekala svoju mirovinu.

Vjerojatno vas čudi zašto blog počinjem tom pričom, no vrlo brzo shvatiti će te moje ogorčenje i razlog.

Kako smo se brat i ja poženili, zasnovali obitelj, želja nam je bila da sa majkom češće razmjenjujemo obavijesti, da joj omogučimo da nam se javi, a ne daj bože da nas pozove u pomoć ako to bude potrebno.
Odlučili smo nabaviti majci fax, kojim se ona služi otprilika petnaestak godina. Napominjem da je to bila akcija preko Saveza gluhih RH, gdje su se uređaji dobivali nešto jeftinije.
Lijepo zar ne?

Slična akcija odvija se i sada u suradnji Ministarstva zdravstva i već spomenutog saveza, pa smo odlučili promijeniti fax aparat.

Ministarstvo zdravstva je odredilo da svi kojima fax treba kao (invalidsko) pomagalo moraju otići i dokazati svoju potrebu, odnosno gluhoču. Ništa jako čudno, no pomalo smiješno, jer savez gluhih ima popis svojih članova. No dobro!

Tim povodom moja gluha mati i ja krenusmo u audiološki centar na Šalati u dogovoreni termin.

Čim smo predali papire, sjeli u čekaonicu, osiječao sam da tu nešto ne štima. AUDIOLOGIJA!!!, zvonilo mi je u ušima. Pprimijenjena znanost koja proučava sluh, ravnotežu i njihove poremećaje... Tu dolaze ljudi sa oštećenim sluhom (nagluhi, gluhi ljudi). Kako ti ljudi znaju kada i tko ih zove, naime ne postoji nikakav vizualni panel gdje bi bilo pisano ime ili samo broj koji bi trebali dobiti i tako pratiti red.

Strašno me zanimalo kako to ide, kad eto ti. Sestra uredno izlazi van sa pripremljenim papirima i počne prozivati ljude. Vjerujte stidio sam se što čujem, no to je tek početak katastrofe.

Odveo sam majku u drugu čekaonu koja isto tako nije imala ništa što bi pomoglo ljudima sa oštećenim sluhom. Par starijih osoba je stajalo blizu vrata da budu tu kad se vrata otvore i tako načuju dali su pozvani,
no desilo se nešto strašno. Iza zatvorenih vrata žena vrišti, zove pacijenta koji ne čuje i jednostavno ne zna o čemu se radi. Nakon nekog vremena uzrujana sestra izlazi van i zove već spomenutog pacijenta.

Ostao sam bez riječi, no od gorega ima i gore!

Nakon nekakvih sat vremena pozvali su mi majku na audiometriju u tihu komoru. Poučen iskustvom tehničarku sam upitao da li ja mogu ući sa majkom i pomoći u komunikaciji obzirom da je ona totalno gluha. Odgovorila mi je da se ne brinem da ona to jako dobro zna i da nema potrebe da ja ulazim što mi je dalo nadu. Nedugo zatim čujem ja kako tehničarka urla: "Čujete li ovo..., a ovoooo, to je najjače...". Urla ona, a ja u zemlju propadam. Ne zato što se stidim svoje gluhe majke, nego se stidim neukosti i neukusnosti djelatnika.
Kad je mama izašla pitao sam je što se dešavalo, na što mi je ona odgovorila, ništa, nemam pojma. Sestra je micala ramenima i širila ruke, a ja njoj isto tako.
Zamislite da slijepu osobu posjednete u stolac za provjeru vida, te mahnito mašete onim štapom i čudite se kako čovijek ništa ne vidi.

Znam da vam to zvuči nekako Kishonovski, doista, da nije tragično bilo bi smiješno.

Slijedi još nekih sat vremena čekanja, opet poziv sestre koja je uredno izašla van, zabila glavu u papire i prozivala. Nije bilo šanse niti da joj se sa usana pročita koga je prozvala.
Uđemo nas dvoje u ambulantu, pred doktoricom svi nalazi, stari i novi, pregleda ona sve to i kaže mi značajno:
"Znate vaša majka je gluha".
To je bilo dosta. "Znam draga gospođo, moja je majka gluha već sedamdesetak (U to vrijeme. Sada ima 80) godina i jako sam svijestan toga".
Ona meni odgovara: "Pa to vam je za fax"
"Znam gospođo, moja majka koristi fax već petnaest godina"
Opet ona: "Aha, ona se s tim zna služiti..."
Totalna katastrofa i nazad u čekaonicu. Opet prolazi sat kad neko iz dna mračna hodnika nešto nerazumno promrlja, a ja iako jako dobro čujem nisam razabrao da to netko zove moju majku. Gospođa nas je dočekala sa: "Znate, nemam vremena, dva puta sam išla po vas...". Jasno vam je da je moja mati da je bila sama mogla i prenočiti tamo i nište ne obaviti.

Neki papiri su opet napisani pa smo poslani opet u čekaonicu na nekih pola sata. Ja sam već vidno bio uzrujan, kad nam priđe sestra i pita dali se mi prezivamo... nije bitno kako, na što sam ja odgovorio ne i dodao: "Znate organizacija vam je totalno trula, nije mi jasno kako možete raditi sa ljudima oštećena sluha a nemate nekakav display na kojem bi ljudi mogli pratiti što se događa u tim čekaonicama, a ni vi sada ne bi pitali nas da li smo oni koji nismo"
Zamisli se ženska i odgovori kao iz topa: "Da, nije nam palo na pamet..."

Svoje osjećaje ne mogu opisati. Htio sam to dati u novine, ali sam se odlučio za ovaj blog. Štovana gospodo novinari. Ako pročitate ovo, otiđite i uvjerite se sami. Volio bi da to nije naša stvarnost, da me demantirate, ali to je ipak naša stvarnost.

Tko se nad ovim treba zamisliti. Kakvo smo to mi društvo i o kakvoj ljubavi mi to pričamo. Podbacile su sve naše institucije, od crkve preko naših ministarstava, školstva i nas, potencijalnih susjeda gluhih ljudi.

Ne zaboravite, oni žive tu, u vašem susjedstvu, svugdje oko nas.

Zdravko Radić

Ne odustaje...

Nekako mi je drago što seka ne odustaje promovirati svoju neukost, primitivizam i aroganciju. Danas je i vlada reagirala, doduše dogodila se greška, kažu, no gdje ima dima ima i vatre.

Hvala Vam gospođo Bečić što postajete nepresušan izvor moje pismenosti. Moja muza, jer kako bi ja inače pisao o ljudskoj gluposti da Vas nema. Čitajte to ovako, jer sumnjam da možete shvatiti što sam napisao.
Sram Vas bilo gospođo Bečić. Sramota ste prvenstveno za svoju obitelj, djecu, nećake, nećakinje susjede. Sramota ste za svoj kvart, grad, regiju, državu, ma sramota ste za ovaj planet.

Kako Vas nije sram zazivati boga u svojoj neukosti. Postoji jedna božja zapovijed koja kaže: "NE SPOMINJI IME GOSPODINA BOGA UZALUD", a Vi laprdate i laprdate. Ja ću Mu se moliti da Vam da barem dva grama više pameti, ljudskosti i dostojanja.

Više nije važno što mlatite gluposti i što Vam se cijela nacija smije, već je čudno da ne shvaćate koliko štetite sebi, Vašem bratu, gradu i svima nama koji smo prisiljeni dijeliti zajedno s Vama prostor na planeti. Oduvijek me zanimalo kako ljudi poput Vas žive u zajednici. Da li Vam je barem malo neugodno kad izađete na ulicu. Da li Vas probode nešto u duši kada otvorite televizor ili upalite računalo (nadam se da ga imate i da se znate služiti njime), jer puni su mediji Vaših gluposti. Vjerujte nije to dnevna politika. Mene to osobno vrijeđa. Vrijeđa moju inteligenciju, a vjerujte da nisam sam u tome. Okanite se gospođo Bečić izjava. To Vam ne ide. Na žalost svjestan sam da žudite za pozornošću a ne izgledate baš kao Angelina Jolie ili Severina pa ste probali prosipati vašu nepresušnu inteligenciju. Fail (čitaj "promašaj"). Nemojte molim Vas. Ne možemo Vas slijediti.

Zdravko Radić

P.S. Ispričavam se svim Splićanima, ali to više nije stvar Splita.

srijeda, 08.02.2012.

Zapitajmo se...

Dragi moji sunarodnjaci!

Dugo sam razmišljao da li da počnem pisati ovaj blog. Ne iz straha, već od sramote.

Naime ovih dana nas je okovala zima. Nekima radost, nekima žalost. Nekima normalno stanje koje pripada godišnjem dobu, a nekima iznenađenje, bez obzira na pravovremeno upozoravanje naših meteorologa.
Pogađate radi se o našem Splitu i naravno neizostavnim likovima koji taj grad vode, predstavljaju, sramote i uzurpiraju. Pretpostavljam da ste pogodili kako se radi o gospođi Bečić (u daljnjem tekstu "seka") i gospodinu Kerumu (u daljnjem tekstu "braco").

Ovdje ne želim pisati o ne organiziranosti gradske uprave, jer to nema nikakvog smisla. Grad je u kaosu otkad je gospodin Kerum preuzeo grad, bez obzira na godišnje doba. Ono što se u Splitu dešava odgovorni su dijelom i građani, ali kao što rekoh neću o tome.

Ono što me već duže vrijeme muči je sama pomisao da su ljudi koji ne bi znali voditi razrednu zajednicu ili kućni savjet postali moćnici drugog grada po veličini u lijepoj našoj. Ima takvih još, no nekako su najeksponiraniji seka i braco.

Već smo duže vrijeme izloženi besramnim izjavama ovog tandema, no jučer je seka stvarno pretjerala u svom nadahnuću da čitavoj naciji objasni kako su djeca, nećaci i susjedi krivi što se lome po Splitu. Da je malo razmislila nakon prve rečenice: "Pa zašto ljudi uopće idu van...") vjerojatno se ne bi zapetljala u obiteljska stabla, susjede, jer u stvari nitko ne smije ići van.

Svojim izjavama je naravno potvrdila svoju nesposobnost obraćanju medijima, a ja sam slobodan posumnjati u sekinu obrazovanost, jer tako ne razgovara prosječan učenik 5. razreda osnovne škole, što potkrepljuje nedavna izjava kako je u njihovoj obitelji na prvom mjestu bio rad, rad i samo rad, a školovanje je bilo u drugom planu.

Braco s druge strane likuje kako nitko u Splitu nije stradao, smrtno. Cijela je nacija to slušala, novinari se s pravom naslađivali, a meni je osobno bilo vrlo neugodno slušati takve izjave.

Negdje na početku sam rekao kako je Split osramoćen i uzurpiram, pa bi se malo osvrnuo na to. Vjerujem da je svakom pravom Splićaninu neugodno kad čuje kako ga predstavlja njegov gradonačelnik, a o intelektualcima ne bi ni pričao. Žalosno je to što ne zna čak ni sakriti koliko je pohlepan, častohlepan i bezobziran, no vjerojatno je to zbog školovanja koje je bilo tek u drugom planu.

Uzurpiran..., da osvrnuti ću se samo na nedavne događaje:
- Grad pod snijegom, proglašava se neradni dan za sve, osim za Kerumove prodavaonice. Hm...vidi čuda.
- Marijan. Da li trebam što reći...
- Kerumov hotel.
- Prilaz KBC-u

Najveća blamaža je u stvari to, da su braco i seka stanovnici kuće opstojnosti i ponosa hrvatskog naroda, a to je povijesni HRVATSKI SABOR. Žao mi je da takovi ljudi sebe nazivaju sabornicima, predstavljaju narod. Bože moj pa oni predstavljaju sabor. Što oni mogu, odnosno što oni znaju reći. Koga to oni mogu zastupati osim sami sebe. Da li su uopće svjesni gdje su i da li znaju što je hrvatski sabor. Zapitajmo se zašto nema više intelektualaca i stručnjaka u saboru. Odgovor se nameće sam. Vjerojatno zato što braco i seka ne bi razumjeli o čemu se to tamo razgovara, a nisu pomidore, fažol niti biži, a bome se ne radi ni o Marjanu...

No dosta o povodu. Dosta o braci i seki.

Ja sam Hrvat, dalmatinac koji jako dugo živi u Zagrebu. Obožavam Zagreb kao i svoj Šibenik. Obišao sam nešto svijeta, živio u inozemstvu, vratio se 90te godine uzeo pušku i kao dragovoljac branio našu ravnu Slavoniju i ponosan sam na to. Obožavam svoju prekrasnu zemlju i pitam se... Pitam sve Vas.

- Do kada ćemo kada glasamo glasati protiv nekoga umjesto za nekoga.
- Kada ćemo naučiti pohvaliti dobro bez obzira što to nismo mi učinili.
- Naučiti se kompromisu i braniti svoje ideje iako smo svjesni da su tuđe bolje.
- Shvatiti da opozicija nije stvorena da baca klipove pod noge nego da pomaže.
- Razumjeti da je političar glasnogovornik izabran iz naroda i da mu mora služiti, a ne narod njemu.
- Da li je istina da nas samo rat može ujediniti.
- Naučiti da mito nije folklor naše države.
- Kada ćemo biti disciplinirani u našoj državi više nego smo to u inozemstvu.
- Da li smo sposobni biti makar isto tako dobri radnici kod kuće kao što smo to vani.
- Da li znamo da je demokracija red, rad i disciplina, a ne samo pravo na prosvjed.
- Jesmo li svjesni da štedjeti moramo svi, a ne samo oni.
- Znamo li da strani investitor neće staviti zemlju u džep i otići. Ona će vječno biti tu gdje je.
- Da li se stvarno trudimo i vjerujemo u našu mladu inteligenciju i stručnost i dajemo im posao.
- Vjerujemo li da susjed bolje živi zato što se više trudi od nas, a ne zato što je lopov.
- Kada ćemo naučiti reći ne znam i biti spremni naučiti.
- Kada ćemo biti ljubomorni na nečije znanje i truditi se dostići ga.

Imam ja još dosta pitanja, no mislim da je ovo za prvu ruku dosta.
Još se zapitajmo da li smo svjesni da smo svoj obraz posudili od svoje djece, te bi bilo zgodno da im ga čistoga i vratimo kako bi im pomogli u životu...

Ovim nisam htio nikoga uvrijediti, a komentari se isključivo odnose na izjave osoba involviranih u ovom blogu što se može provjeriti, a vi draga nacijo dobro znate da je to istina.

Hvala Vam na poklonjenom vremenu čitajući ovaj blog.

Zdravko Radić

<	travanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Travanj 2012 (2)
Veljača 2012 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv